Prošlo je 30 godina otkad Đekna još nije bila umrla, a niko nije znao ka'će. Budući da nigdje u međumrežnom svemiru ne nalazim vijest o tome je li još uvijek živa, nema mi druge nego krenuti put Šavnika.

Uopće nije teško: od Nikšića jednom ne treba krenuti ka Ostrogu, kamo svi hrle, sa sjetom se osvrćući na jedan jedini putokaz za Šavnik, nego na suprotnu stranu. Četrdesetak minuta vožnje solidnom cestom, barem u ravnom dijelu, preko Vidovrana i Jasenova Polja pa do Krnova; nakon toga slijedi petnaestak minuta prilično strmog slaloma po sustavu „krivina za krivinom i između njih krivina“, kroz Mokro pa pored Gradca, i evo me pred tablom na ulazu u varošicu.

Šavnik sam zamišljao drugačije, na osunčanoj visoravni na kojoj vjetar odnese, pa sam usput predbacivao sebi što ne ponesoh skafander i ne obuh vunene čarape. Ispostavlja se da sam zamišljao potpuno pogrešno, jer Šavnik nalazim u dubokoj i prostranoj „rupi“, sa svih strana okruženoj stjenovitim i šumovitim brdima. Od table s imenom grada vidi se tek nekoliko kuća i ogromno crno kameno brdo što se nadvilo nad Šavnik.

Radi se o mladom naselju, nastalom tek prije malo više od 150 godina, 1861. godine, kada su se tu, sklanjajući se od Turaka, nastanili jedan pop, koji je u starom mlinu otvorio krčmu i prodavaonicu, a potom i jedan tufegdžija, odnosno čovjek koji je popravljao oružje, te kovač, a mjesto je dobilo ime po šavicama, vrbovom pruću korištenom za izradu krova u prostim seljačkim kućama prizemljušama.

Strminom kojom se silazi u varošicu i nema se, ako izuzmemo prirodu, vidjeti mnogo zanimljivog. Restoran „Naše selo“ po onom što su vlasnici okačili na netu trebao bi vrvjeti od ljudi, ali je ispred njega, na pijeskom posutom zemljanom parkingu, samo jedan auto, a koji kilometar dalje nešto što je valjda trebalo ili će tek biti etno-selo, skupina originalnih stožastih kamenih kuća pokrivenih drvenim daščicama, zjapi prazno. Izrađene su doista maštovito, valjda po uzoru na nekadašnje drvene kramove, nigdje ne vidjeh ništa slično, ali zasad nema nikakvih naznaka da će uskoro oživjeti. Da se nešto radilo ili radi, svjedoči samo zelena vojna prikolica, natovarena daskama i paletama i to je sve. A baš bi bilo simpa provesti koji dan ovdje, na ledinama okruženim mladim brezama.

„Piši, Milijana, 'vako: Sine Mišo, ja ne viđe' veće budale od tebe koja radi više protiv sebe do tebe. Uči, sigurno nijesi doslen, uči, sine, il' mi se nemoj pomaljat' na oči.“

M.J. | Bljesak.info / Ulaz u Šavnik

Ljeposava, Mišur, Radosav, Joksim... sami mi se, dok ulazim u varošicu, pojavljuju pred očima, toliko da svakog časa očekujem da ću nekog od njih za koju minutu stvarno sresti. Ipak je Šavnik, ako ćemo pošteno, najpoznatiji po tome što ni po čemu nije poznat :) i po tv-seriji o Đekni.

Prije šetnje ulicama svraćam na mjesno groblje: prvo ću tamo provjeriti ima li Đekninog groba, da se ne „prosipam“ kad dođem među ljude. Na groblju crkvica kakvih je po Crnoj Gori i istočnoj Hercegovini na desetine, mala, kamena, sa zvonikom na preslicu i užetom spuštenim do zemlje, što je već postalo raritet – drugdje je to odavno riješeno nekakvim elektroničkim sustavom, a zvonari su odavno završili sa svojim svakodnevnim poslom. Nema nikog, ali je otključana; ovdje sigurno nema ama baš nikakve opasnosti da u varošicu uđe neko nepoznat i zlih namjera; mještana je u nekadašnjem sreskom, za čitavo durmitorsko područje, a od 1949. godine „samo“ općinskom središtu svega malo više od dvjestotinjak (makar ih je na posljednjem popisu navedeno „čak“ 570) i doslovno zna svako svakog. Unutra ništa posebno: drveni ikonostas, nešto malo ikona i bijeli zidovi. Zanimljive su jedino šare na stepenici kojom se silazi u crkvicu i u dijelu poda: mora biti da su u pitanju stećci! Na groblju ih, istina, nema, ali u ovom kraju Crne Gore ima, primjerice u obližnjem selu znakovita imena Pošćenje, gdje je sačuvano nekoliko vrlo bogato ukrašenih, čak i s natpisima. Na natpis sa stećka podsjeća i onaj usječen u dubokoj luneti iznad vrata, ali je, izgleda, barem po onom što sam uspio pročitati, ipak riječ o natpisu graditelja crkvice. Ispod natpisa križ s ukrasima s obje strane, a iznad svega kamena, fino izvedena rozeta bez šupljine, usječena u samom zidu.

Obilazim kompletno groblje, što i nije teško, mislim da nema više od stotinu nadgrobnjaka; očito podizanje trajnih spomenika nije nešto što ovdje bitiše dugo, moralo je za stoljeće i pol umrijeti puno više Šavničana. Izuzetak su, zanimljivo, žandari, nekad, izgleda mi, najbolji izvozni „proizvod“ ovog kraja: „odaje“ ih isti spomenik, za vrh skraćeni obelisk s masivnim križem na grobnoj ploči. Neki umrli, neki poginuli. Jedan mi imenjak, prezimena Đilas, „zaglavio“ u 29., a drugom, Jaćimu M. Apostoloviću, uzalud je bilo što je stigao do podnaredničkog čina, završio je ovozemni život u 32. Kraljevina im se, eto, i crnogorska, i SHS, odužila spomenicima kojima vrijeme ne može ništa. Mogu, međutim, ljudi, pa je jedan od spomenika polomljen – bit će da je riječ o nekom žandarmu koji ovdje baš i nije bio omiljen, makar je vjerojatno bila riječ o domaćem čovjeku.

M.J. | Bljesak.info / Čudne kućice prije ulaza u varoš

Pažnju mi odvlače i neki od nadgrobnjaka na kojim je korišten poznati motiv sa stećaka, ali nastavljam, sve strepeći da ću ugledati i Đeknino ime. Ipak, nema ga i valja mi u varoš, među ljude, pitati. A ljudi se, gdje bi drugo, skupili pred starom prodavaonicom, ne što radi, trenutno je zatvorena, iako je petak, dakle radni dan, oko podneva, već valjda što je preko puta kladionica.

Čudno je da je dobar dio ravnog dijela Šavnika prazan, bez zgrada, a novije gradnje svjedoče da je praznog prostora donedavno bilo još više. Cesta ide iznad udoline s rijekom, a kuće su uglavnom između ceste i udoline. Uza samu prometnicu prema Žabljaku i Plužinama velika prodavaonica, radi, benzinska crpka na otvorenom, te nov i lijepo zamišljen hotel „Đoković“. Uz neke od starih kamenih kuća dozidani su novi, ožbukani dijelovi. Na jednoj novijoj s jedne strane spomen-ploča o tome kako je tu bilo partizansko sjedište komande mjesta, a s druge strane bašta praznog kafića i Titova slika iznad ulaza. Na nekadašnjoj robnoj kuć(ic)i „Šavničanka“ izblijedjela i slova, a portali zakrčeni ostacima davno zalijepljenih plakata.

Varoš je rječicom Bijelom podijeljena na dva dijela i povezana dvama mostovima. Jedan je pješački, između centra i nove zgrade općine, a drugi, jednolučni, kojim prelaze auti i kamioni, gledan iz doline rječice, pravi je ukras čitave doline; u zeleni vode presijava se kao da dolje „živi“ njegov brat blizanac. Čišće rječice od biserne Bijele naprosto nema, vidi se svaki kamenčić dna i mještanima svaka čast što je uspijevaju očuvati ovakvu. Na bijeloj ogradi pješačkog mosta najveći, ovdje i jedini „katanac ljubavi“; vidio neko da je to u modi pa riješio donijeti običaj i ovdje, samo u malo drugačijoj formi. Pedesetak metara niže od pješačkog mosta rječica je pregrađena; predmnijevam da se Šavničani barem za najtoplijih ljetnih dana, kad valjda ni ovdje nije previše hladno, kupaju usred varoši.

Mladići što sjede preko puta kladionice jedini su „živi“ u varošici. Prostranim trgom će u neko doba, kao priviđenje, projuriti djevojčica na koturaljkama i to je to. Na trg bi inače moglo stati barem deset puta više stanovnika nego ih u Šavniku ima, ali je sad tu samo Matije Jakić, antifašsit o kome ne znam baš ništa, točnije njegova bista. Uredio ga, trg, ne Matija :), barem po ploči na susjednoj zgradi, USAID: „Ovaj projekt je ralizovan kao rezultat saradnje između američkog naroda, građana Šavnika...“ E, mnogo je pametan i sve zna taj američki narod, čim zna za Šavnik :-O Po drugoj informaciji trg je, nema ni dvije godine, obnovila Turska agencija za međunarodnu suradnju i koordinaciju (TIKA). Eto, umrijet ću, a neću saznati ko tu koga laže!

- Dobar dan, ljudi! Ja sam taj i taj i došao sam, nakon što sam obišao groblje, pitati, vi sigurno znate: Je l' Đekna umrla il' je još živa?

- Đekna još nije umrla, a ka'će, ne znamo! – gotovo uglas mi, uz smijeh, odgovara petorka zasjela na gajbama „nikšićkog“ i „tuborga“.

M.J. | Bljesak.info / ...a ka će ne znamo

Prijatni su i pričljivi, odgovaraju na sva pitanja o ovom području, sadašnjosti i povijesti. Sasvim ozbiljno ih uvjeravam da ću nakon razgovora s njima svratiti do predsjednika Općine i iznijeti mu svoju ideju da u Šavniku, nasred trga, podigne spomenik Đekni. Ispočetka me malo blijedo gledaju, nesvjesni, tako mi djeluje, da za Đeknu, a po njoj i za Šavnik, znaju svi, što bi se ono nekad reklo, od Triglava do Đevđelije. Na trgu, kažu, ne dolazi u obzir, to je oduvijek Jakićev trg, ali naći će se već neko dobro mjesto, a predsjednika ću uzalud tražiti, danas je u Podgorici na nekom sastanku; oni će mu, obećavaju, prenijeti moju inicijativu. I nije to možda loša ideja, kažu, nek' turisti dolaze i slikaju se sa Đeknom, ionako ih u posljednje vrijeme ima – jedni idu u obližnji kanjon Nevidio, drugi u ženski manastir u Podmalinskom ili muški u Bijeloj, treći naiđu slučajno, četvrti, njih je najmanje i uglavnom su stranci, naprosto zalutaju. Da, ima i onih koji dođu vidjeti varoš u kojoj sunce, za razliku od ostatka svijeta, izlazi i zalazi dvaput dnevno: prvi put iza brda Gradac, a drugi put, nakon što izroni iz kanjona Bukovice, zađe zaprave, kako bi do jutra otišlo u krevetac.

Sasvim usput, šaleći se, pitam je li vlasnik hotela Đoković možda kakav rođak jednom od najboljih tenisača svijeta, ali se ispostavlja da nije šala: Novakovi pretci su iz Jasenova Polja, a neki su se davno nastanili baš ovdje, u Šavniku! I taman dok to pričamo, pokazuju mi na čovjeka koji dolazi: eno, on je Novakov rođak! Dolaznik se zove Milun Đoković, ime je dobio po djedu, a tako je, kaže, ime dobio i Novak. Milun i Novak su bili braća, što će reći da su njihovi unuci treće koljeno i, dakle, blizak rod. Pitam Miluna je li Novak ikad dolazio u Šavnik ili je možda, kad već pomaže tolikima po Srbiji i cijelom svijetu, nekad kojom šuškavom novčanicom zakitio i rodbinu u Šavniku; nije ni jedno, ni drugo, kaže Milun, a ne mora ni dolaziti, samo nek' pošalje zelembaća. Na pitanje bavi li se on kakvim sportom, smiješi se i kaže, pozdravljajući se, da bavi i kako upravo ode na svakodnevni trening – u kladionicu :)

M.J. | Bljesak.info / Spomenik Vuku Karadžiću u Petnjici

Općina Šavnik ima puno sela, čak 26, ali manje od 3.000 stanovnika. Tri osnovne škole pohađaju svega 104 đaka. Jedno od najmanjih, ali najzanimljivijih sela je Petnjica. Živopisno selo ima svega 36 stanovnika, ali odavde podrijetlo vuku dvojica poznatih Karadžića, Vuk i Radovan. Vuk u selo, isto k'o Novak Đoković :), nikad nije kročio nogom, budući da su mu roditelji odselili u Tršić u Srbiji, gdje je i rođen, a ostaci Radovanove rodne kuće još su vidljivi. Zanimljivo, a dosad nigdje objavljeno: Radovanova loza Karadžića ima, kažu mi, porodični nadimak Ogrebina :) Radovan nema spomenik, barem zasad, ali ko zna, a Vuku je podignut spomen-kompleks „Vukovi korijeni“. Zauzima lijep komad zemlje uvrh sela, ispod kamenih gromada obližnjih brda, a osmislio ga je jedan od najvećih jugoslavenskih kipara Miodrag Živković, isti onaj što je napravio svima dobro znane spomenike Bitke na Sutjesci (Tjentište), strijeljanim đacima u Kragujevcu, spomen-kompleks na Kadinjači kod Užica i još tridesetak drugih. Vukov spomenik je možda malo nadrealistički u odnosu na mjesto gdje se nalazi Petnjicu, potpuno drugačiji od svih drugih prikaza velikog jezikoslovca. Seljani ga vjerojatno nikad nisu shvatili i razumjeli, što sigurno ne umanjuje njihov ponos da su Vukovi korijeni baš iz njihovog sela.

Šavnički kraj napuštam nadajući se da ću, kad sljedeći put budem dolazio, napokon vidjeti ko je, kakva je i kako izgleda Đekna. I ako bude pokojna, a i ako ne umre i niko ne bude znao ka'će :)